FRANCIE - © 2000 photo by Carmen Ezgeta

Ovo je tuzna prica i tuzan konac ima.
Ovo je tuzna prica o ljudima i psima.     

Dane i tjedne sami, prosla je zima i ljeto,             
u sobi nekog hotela zivjehu covjek i pseto.                 
Jeli su ista jela, pili su ista pica.                     
Covjek je zivio pseci, jer to je tuzna prica.                    

Pas se je zvao Petar, covjek se zvao Sava.        
U svakome psu je covjek, u covjeku pseto spava.        
Godine tako su prosle, postoje takve krize,        
covjek, uz narav psecu — dobije zelju da grize.        

Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.        
Ne zna se tko je covjek, ne zna se tko je pseto.       
Zajedno laju na mjesec — samoca, jad i bijeda.      
Covjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.      

No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lisce zuti,               
u jesen svaka ljubav svoj tuzni konac sluti),            
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu           
i osmoro dlakavih nogu izislo je na cestu.       

Posli su korakom sloznim u susret psecoj sudbini.
Oboje vidjese nebo i zvijezde u daljini.

No odjednom, ocajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva sinterska kola,
i Sivi razapne mrezu na cetiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.

Covjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tuzna prica i tuzan konac ima.
Ovo je tuzna prica —
o psima i o psima.

Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
       i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
           No, cetiri para nogu, dva podvijena repa,
                     osmoro dlakavih sapa i cetiri oka slijepa
                     prosli su pored njega. (Covjek i pseto skupa).
                                   Napolju bijase hladno, i kisa ulicu kupa.

Zvonimir Balog

Zvonimir Balog

(1932 - 2014)